Kako bi bili sigurni da će izabrati najpogodnijeg kandidata za upražnjeno radno mjesto, intervjueri koriste različite strategije intervjuisanja. Poznavanje i prepoznavanje ovih strategija može vam pomoći u toku intervjua. Najčešće strategije su:

• strategija iskrenosti i prijateljstva,
• strategija prijatno-neprijatno,
• strategija rješavanja problema,
• stretegija ponašanja i
• strategija stresa.

Strategija iskrenosti i prijateljstva podrazumijeva nastojanje intervjuiste da tokom razgovora stvori prijatnu, prijateljsku i ležernu atmosferu, kako bi se kandidat što više “otvorio”. Radi se o pristupu koji se zasniva na pretpostavci da je kandidat koji se osjeća opušteno i neugroženo otvoreniji i iskreniji u davanju informacija.

Strategija prijatno-neprijatno polazi od dvije pretpostavke: 1) da će opuštena osoba biti otvorenija i spremnija za saradnju i 2) da će opuštanje biti veće nakon perioda pritiska, nelagodnosti i represije. U razgovoru s kandidatom, u svojstvu intervjuiste, učestvuju dvije osobe, sa suprotnim ponašanjem. Jedna se ponaša i postavlja pitanja na neprijatan i stresan način, a druga, koja nastupa iza prve, pravi preokret, izvinjava se zbog ponašanja prvog intervjuiste i svojim ”dobronamernim i prijateljskim ponašanjem” smiruje i ohrabruje kandidata, s ciljem da se opusti i što više “otvori”.

Strategija rješavanja problema zasniva se na stvaranju hipotetičke situacije s kojom se kandidat može sresti u poslu, s ciljem da se utvrdi njegovo poznavanje posla i način njegovog razmišljanja o problemima i izazovima na poslu i u vezi sa poslom. Problemi i pitanja koja se kandidatima postavljju proizlaze iz opisa posla. Od kandidata se traži da sebe zamisle kao zaposlene koji su se s tim problemima suočili i od kojih se očekuje da ih na racionalan način razriješe. Obaveza kandidata je da opišu kako bi se ponašali i šta bi preduzeli da se nastali problem, odnosno problemi uspješeno prevaziđu.

Strategija ponašanja je slična strategiji rješavanja problema, ali se vezuje za ispitivanje načina kandidatovog ponašanja u realnim situacijama iz njegove prošlosti, kako bi se na osnovu toga procjenjivalo njegovo buduće ponašanje. U osnovi takvog pristupa je pretpostavka da je najpouzdaniji i najbolji pokazatelj budućeg ponašanja kandidata njegovo ranije ponašanje. Od kandidata se zahtijeva da opiše neku situaciju iz prošlosti, pod uslovom da se može dovesti u vezu sa zahtjevima i prirodom posla, da pojasni kako se u njoj ponio i zašto, koje opcije je imao na raspolaganju, za koju opciju se opredelio i zbog čega i kakvi su ostvareni rezulati.

Strategija stresa je usmerena u pravcu provjeravanja ponašanja kandidata u stresnoj situaciji. Da bi se to postiglo, intervjuist postaje agresivan, ponižava i omalovažava kandidata, stavlja ga u situaciju da se brani, zbunjuje ga neobičnim ponašanjem i slično. Takav pristup pravda se činjenicom da su pojedini poslovi, a naročito menadžerski, veoma stresni i da se simuliranjem stresa može unaprijed utvrditi kako se kandidati s njim suočavaju i “nose”.

Foto: sxc.hu