Jedno od obilježja tržišne ekonomije i savremenog tržišta rada je ostajanje bez posla. Trajno zaposlenje i sigurnost posla više nikom nisu zagarantovani. Prošla su vremena kada se na te kategorije drugačije gledalo. Kao rezultat različitih tržišnih kretanja, integracija, tehničko-tehnoloških unapređenja, promjena poslovne strategije, opšteg trenda smanjivanja preduzeća i slično, ostanak bez posla postaje gotovo normalna i svakodnevna pojava, koje nisu lišeni ni menadžeri. Slično se događa i stručnjacima, a za zaposlene na nižim nivoima i da se ne govori. Ta činjenica nikog ne ostavlja ravnodušnim, iako, po prirodi stvari, najviše pogađa one koji ostaju bez posla. Stoga, konsultanti za menadžment i regrutovanje menadžera često nude savjete ne samo o tome šta treba raditi nego i o tome šta se ne smije raditi u takvim situacijama:

• ne treba paničiti (traženje posla iziskuje vrijeme, čak i za vrlo stručne menadžere srednjeg i visokog nivoa; sedam mjeseci do godinu dana traženja nije ništa neobično; treba biti spreman za čekanje);
• ne treba biti ogorčen (ogorčenost otežava traženje posla i odbija potencijalne ponude poslodavaca);
• ne treba se zavaravati (treba napraviti objektivnu procjenu sopstvenih mogućnosti i slabosti i onog što se može i ne može);
• ne prepuštati se stihiji (treba napraviti plan, izdvojiti ciljne organizacije i uporno postupati po njemu);
• ne biti lijen (treba stalno tragati za poslom, prikupljati detaljne informacije o ciljnim preduzećima i razgovarati sa što većim brojem ljudi unutar i izvan njih, da bi se dobilo što više podataka o njihovoj politici i praksi);
• ne treba prenagljivati, ali ni biti preskroman (pošto su lični kontakti najčešće najuspješniji način nalaženja posla, treba aktivirati i podsticati sve veze, radi uključivanja što većeg broja ljudi u traženje posla; istovremeno treba se na odmjeren način odupirati nastojanjima da se prihvati bilo kakav posao);
• ne treba ignorisati porodicu i rodbinu (pojedini menadžeri, stručnjaci i intelektualci ponašaju se neprimjereno i ne govore svojoj porodici i najbližoj rodbini da su ostali bez posla i da tragaju za novim poslom, što je potpuno pogrešan pristup, između ostalog, i zbog toga što i članovi porodice i bliži, pa i dalji, rođaci mogu pomoći u nalaženju posla);
• ne treba lagati (ne treba lagati, niti preterivati u bilo čemu, pa ni u slučaju gubljenja posla, traženja novog posla, intervjuisanja u procesu selekcije, pisanja biografije, davanja podataka o ranijem poslu i ranijim rezultatima i slično).

Kao što organizacije razvijaju planove i strategije o brzom, jeftinom i uspešnom dolaženju do najboljih kandidata, tako i kandidati treba da prave planove i osmišljavaju strategiju za dolaženje do najboljih poslova u najboljim organizacijama na tržištu rada. I traženje posla je posao, i to obziljan i težak posao, koji, kao i svaki drugi posao, traži dobru pripremu, upornost i specifične veštine.

Iako se proces regrutovanja najčešće analizira s aspekta organizacije, činjenica je da u njemu vrlo važnu ulogu imaju i kandidati za slobodne poslove, na koje je cijeli proces i usmjeren, jer oni donose konačnu odluku o prihvatanju ili neprihvatanju posla. Ako je organizacija prva strana tog procesa, kandidat je njegova druga strana. Regrutovanja nema bez aktivnog učešća i jedne i druge strane u njemu.

Foto: sxc.hu